Aikido Journal Home » Articles » In Memoriam Saito Sensei Aiki News Japan

In Memoriam Saito Sensei

Napisao: Kazuo Chiba

Published Online

Preveo: Nikola Kuprešanin

T.K. Chiba

Aikido zajednica pretrpjela je još jedan veliki gubitak smrću Morihiro Saito Shihana, koji je preminuo 13. svibnja 2002. On je bio dugogodišnji pratioc i jedan od najstarijih učenika osnivača Moriheia Ueshibe, te skrbnik Aikido Hrama smještenog u Iwami, prefekturi Ibaraga, u Japanu. Njegov istaknuti utjecaj može se, izravno ili neizravno, osjetiti u svakom kutu zemaljske kugle.

Kao što je često običavao svoju vještinu nazivati “tradicionalnim Aikidoom”, ona nedvojbeno, u svojoj srži, kao i s aspekta povijesne činjenice, nosi na sebi težinu O-Senseieve izravne predaje.

Ja sam imao sreću za života učiti Aikido od Saito Senseia, u vrijeme kada sam postao uchideshi u Iwaminom dojo-u kasnih 1950-tih, kao i ranih 1960-tih dok je on bio pozivan da jednu nedjelju mjesečno podučava u Hombu Dojo-u.

Još mogu čuti zvuke njegovih koraka kada bi se primicao dojo-u iz svoje kuće u Iwami, koja nije bila udaljena više od 50 metara, rano u jutro, za jutarnji trening. Dok je karakteristični zvuk geta (drvenih cipela) odzvanjao kroz smrznutu borovu šumu, morao sam se svjesno održavati budnim, razmišljajući: “Evo dolazi.” Morao sam biti spreman, ne samo za trening na tatamiju, već i siguran da je sve uređeno točno onako kako je trebalo biti. Ni najmanja stvar, ni najsitniji detalj, nikada nije smio biti previđen ili nesređen.

Saito Sensei vodio je ranojutarnje i večernje treninge u Iwami kad god nije bio u radnoj smjeni (radio je za nacionalni sustav željeznica).

O-Sensei je također povremeno vodio večernje treninge ili ih je dolazio gledati. Sjeo bi pred kamizu, bez riječi i pokreta, promatrajući orlovim pogledom Saito Senseia kako vodi trening. O-Sensei je često naglašavao važnost katai-keikoa, što na japanskom doslovno znači “tvrdo”, ali zapravo označava okorjelo, snažno, punom silom, bez štednje energije, bez igranja.

Atmosfera na treningu i općenito u Iwami nije bila samo drugačija od one na koju sam navikao u Hombu Dojo-u, već potpuno suprotna od nje. Naravno, u početku sam bio zbunjen, pošto je Hombu trening mnogo naglašavao tok ki-a. Veliki udio onih koji su trenirali u Iwama Dojo-u sastojao se od lokalnih farmera - radnika koji su čitave dane provodili naporno radeći u polju. Imali su čvrste kosti i golemu fizičku snagu, kombiniranu sa osebujnim lokalnim karakterom poznatim kao “Mito Kishitsu”, vrstom muževnosti bliskoj pojmu junaštva. Sve ukupno, bila je to potpuno suprotna kultura onoj u Hombu Dojo-u u Tokiju. Pošto je bio prijestolnica Japana, članovi Hombu Dojo-a bili su uglavnom iz klase bijelih ovratnika; intelektualci, poslovni ljudi, političari i sveučilišni studenti.

Bilo koji član Hombu Dojo-a koji bi došao posjetiti Iwamu vjerojatno je od gradskog života djelovao blijedo i slabašno članovima Iwama dojo-a. Oni su se tako prema nama i odnosili, izazivajući nas svojom snagom i čvrstinom. Bilo je to pitanje preživljavanja za pripadnike Hombu Dojo-a, uključujući i Hombu uchideshia poput mene, a, Saito Sensei nalazio se na vrhu te planine, po kojoj smo se mi ostali morali uspinjati svim raspoloživim snagama.

Prirodno, Iwama nije bila popularno mjesto među Hombu uchideshijima, ne samo zbog izazova s kojima su bili suočavani, već i zbog intenzivnih dnevnih dužnosti i obaveza koje su imali. One su se sastojale od rada na polju i farmi, sređivanja dojo-a i hrama, i najteže od svega, brige za stari par, O-Senseia i njegovu ženu. Većini gradskih momaka to je bilo nepodnošljivo, pošto su bili naviknuti na dinamiku i luksuz gradskog života.

O-Sensei je također povremeno podučavao i tijekom dana, u šumi izvan dojo-a. Taj trening je bio najsuroviji yokogi-uchi rad, s partnerom ili bez njega. Tradicionalno, ta je vrsta treninga dobro poznata Jigen Školi u Kagoshimi, u južnom Japanu, u kojoj praktikant konstantno udara svežnjeve svježe rezanih grana poredanih na poprečnim drvenim postoljima. Kada sam prvi put sudjelovao u tom treningu, oderao sam kožu ruku i prokrvario unutar 10 minuta.

Činilo se kako je Saito Sensei uvijek bio svjestan O-Senseievog prisustva, bez obzira je li on bio fizički prisutan u Iwami ili ne. Saito Sensei nije radio nikakvu razliku u svom podučavanju, već se uvijek držao osnova katai-keikoa.

Duboko mi je ostalo sjećanje na jednu demonstraciju koju je održao zajedno s drugim iskusnim shihanima pred O-Senseiem, za vrijeme proslave Nove Godine u Hombu Dojo-u.

Dobro je shvaćao opasnost izvođenja nečeg drugog pred O-Senseiem, te je prošao samo tehnike od katadori ikkyo-a do katadori yonkyo-a, kao i obično na svojim treninzima.

Vrlo sam svjestan golemog doprinosa i usluga koje je Saito Sensei pružio Aikido svijetu. Osobno znam kako je bio ne samo jedan od najvećih Aikido učitelja već i čovjek koji je služio O-Senseia i njegovu ženu u njihovim kasnim godinama. To je očito proizlazilo iz dubokog poštovanja i odanosti koje je osjećao prema svom učitelju.

Često se pitam da li bih ja imao jednaku snagu volje posvetiti se tolikoj količini rada i samoodricanja oko kojih bi možda oklijevali čak i članovi obitelji.

Kao što zna svatko tko je poznavao karakter O-Senseia i njegove žene, to nije bio lak zadatak. Njihov sustav vrijednosti bio je daleko od onog današnjeg, modernog, Japanca. Kada se prisjetim toga, mogu samo pretpostaviti kako je tu bilo nečeg višeg od samog poštovanja i odanosti koje je Saito Sensei osjećao naspram svog učitelja. Mišljenja sam kako se tu radilo o urođenoj osjećajnosti i ljepoti, s kojom je sazrio, pohranio ju u svoje srce i umro s njom. Vidim to kao klasični primjer ljepote koja utjelovljuje srž ratništva.

Kako dolazi do smjene generacija, postoji tendencija u službenoj Aikido povijesti, na način na koji ju tumači službeno rukovodstvo, da se zaboravi ili ignorira ovaj osobiti dio života Saito Senseia. Taj, vrlo osobni dio povijesti Aikidoa – njegova vrlina, kao i sva odricanja i žrtve njegove obitelji – zaslužuje biti sa poštovanjem i zahvalnošću priznat, te zapamćen od strane generacija koje dolaze. Pisanje poruke nalik ovoj, moja je odgovornost kao nekoga tko je vlastitim očima svjedočio tom dijelu povijesti.

Ovu elegiju želim ponuditi u čast Saito Senseiu. Molim se svojim najdubljim zavjetom za njegov vječni spokoj.

Gassho
Palm to Palm,
T.K. Chiba
San Diego, Calif.
16. svibnja, 2002.

Ovaj esej originalno je objavljen u Biranu, Aikido Journalu Birankai/USAF-Western Region.