Aikido Journal Home » Articles » Pretpostavke Aiki News Japan

Pretpostavke

Available Languages:

Napisao: Toby Threadgill

Published Online

Preveo: Nikola Kuprešanin

Nedavno sam upoznao gospodina zainteresiranog za treniranje borilačkih vještina. Nije u potpunosti znao što ja podučavam, niti od čega se sastoji Nihon Koryu Jujutsu, samo je pretpostavio da, zato što to ja podučavam, automatski vjerujem kako je najbolje. Kada sam mu rekao da ne vjerujem kako je to što podučavam najbolje, uslijedila je neugodna tišina. Konačno sam prekinuo šutnju, objašnjavajući kako zapravo ne postoji najbolja borilačka vještina. Unatoč iskrenoj volji da shvati to o čemu sam govorio, gospodin o kome je riječ, na kraju je otišao, ne mogavši se otresti dojma kako činjenica da ne smatram vlastitu vještinu superiornu svim ostalima, nekako nisam dostojan podučavati ga. Pristojno sam ga potaknuo da se raspita na drugim mjestima, razmisli o tome što sam mu rekao i potraži me ponovno, bude li imao dodatnih pitanja. Poslije par dana, dobio sam e-mail od tog gospodina, u kojem mi je objasnio kako je doista našao nekoga tko je bio uvjeren da podučava ultimativni stil borilačkih vještina, pod nazivom “mixed martial arts” (mješovite borilačke vještine, u daljnjem tekstu MMA), stoga što u sebi sadrži i kombinira najbolje od svih drugih vještina i stilova. Nasmiješio sam se u sebi i pristojno mu čestitao mu na njegovom otkriću.

Ultimativna borilačka vještina je sama po sebi oksimoron. Svaka se borilačka vještina bazira na pretpostavkama. Štoviše, svaki trening i program koji su namijenjeni borbi, osnivaju se na pretpostavkama. To je nešto nalik staroj šali o nošenju noža u revolveraški obračun. Bez obzira koliko dobri bili, naše pretpostavke definiraju obrazac po kojem treniramo. Suzimo li vlastite pretpostavke, specijaliziramo se u jednoj stvari i možemo u njoj briljirati. Proširivanje pretpostavke omogućava nam da se nosimo s više različitih situacija, ali na kojem nivou i koliko vješto? Nije li to intrigantna dvojba? Specijaliziraj se i budi poražen od nekoga tko je potpuno izvan tvog fokusa. Budi općenit i neki specijalist će te pojesti za doručak. Što da praktikanti borilačkih vještina poduzmu po tom pitanju?

Prije mnogo godina, moj učitelj Yukio Takamura, držao je seminar koji se djelomično bavio ovom temom. Tema seminara bila je usporedba između sportskih i klasičnih borilačkih vještina. Za vrijeme pauze za ručak, mladi karatist i hrvač, nazovimo ga Donny, glasno je odbacio učenje Takamura Senseia kao zastarjele gluposti. U znak odgovora, Takamura Sensei je uz smiješak odmahnuo glavom, petljajući nešto oko cipela. Donny, poprilično bahat i naprasit momak, obratio se Takamura Senseiu s ovim riječima: “Nemoj me krivo shvatiti stari, tvoj jujutsu je zabavan za gledanje, ali ne može se mjeriti sa mojim karateom i hrvanjem.” Preko Takamurinog lica bljesnuo je opaki smiješak dok je odgovarao Donnyu: “Ok, pokaži mi.” Donny se malo pokolebao pred tim neočekivanim izazovom, izvlačeći se riječima: “Pa, neću se s tobom boriti, previše si star. Rađe bih pokušao s njim”, pokazujući na Davea Maynarda. Takamura je na to odgovorio: “Ne, govorio si o mom jujutsuu, ne njegovom. Želim da meni pokažeš.” Pomalo neodlučno, Donny se dovukao do tatamija sa Takamura Senseiem, dok je tišina prekrila prostoriju. Isprva, Donny se doimao neodlučan da išta poduzme, ali kada je primijetio da su svi pogledi uprti u njega, prikupio je hrabrost i izveo vrlo lijepo hrvačko bacanje za dvije noge, uspevši se odmah na, kako se isprva činilo, zatečenog Takamura Senseia. Dok se Donny spremao nastaviti svoj, naizgled uspješan napad, primijetili smo kako se nešto tanko ovilo oko Donnyevog vrata. Odjednom, Donny se pokušao povući natrag, dok mu se glava zacrvenjela poput rajčice. Za par sekundi, srušio se na tatami, teško dišući. U tom smo trenutku shvatili kako se vezica za cipele nalazi čvrsto svezana oko Donnyevog vrata. Odakle se to stvorilo? Takamura je potajno sakrio vezicu u rukav i jednostavno ga njom zadavio. Dok je pomagao Donnyu da se pribere, objasnio je zatečenoj publici kako je Donny potpuno pogrešno shvatio poantu seminara, napravivši vrlo opasnu pretpostavku. Pretpostavio je kako je u pitanju bilo natjecanje s pravilima i kako je Takamura Sensei nenaoružan. Najzanimljivija stvar meni osobno, bila je činjenica da je Takamura namjerno izvukao vezicu iz cipele i stavio je u rukav na očigled sviju i da to nitko nije primijetio. Bio je to događaj prepun vrlo vrijednih pouka…

Naravno, siguran sam da će neki zagovornici MMA sada zakolutati očima na ovaj uvod, zaključivši kako to ne dokazuje ništa. Reći će kako događaji poput Pride-a i UFC-a dokazuju kako u borilačkim vještinama moraš biti u svemu dobar i kako Takamura Sensei sa vezicom ne bi mogao pobijediti Matta Hughesa ili Sakurabu. To je vjerojatno točno i zvuči dovoljno uvjerljivo, ali je potpuno promašilo poantu. Istina je da bi, ako želite biti uspješni u natjecanjima poput UFC-a, bilo najbolje da svoje vrijeme trošite trenirajući za izazove s kojima PRETPOSTAVLJATE da će te se susresti. Trening izvan tih pretpostavljenih izazova bio bi gubitak vremena. Ali, ubacite li Portugalskog borca noževima u UFC ring, MMA praktikant uskoro će shvatiti kako ipak nije MMA praktikant, već specijalist za nenaoružani sportski okršaj, koji nije “umiješao” vještinu borbe nožem u svoju navodno mješovitu borilačku vještinu… Pretpostavke mogu biti vrlo nezgodna stvar…

Nemojte me krivo shvatiti; ja se uvelike divim tehničkom umijeću i ekstremnom nivou fizičkog treninga koji ozbiljni MMA praktikanti, poput onih u Pride-u ili UFC-u iskazuju, ali izvan obrasca u kojem treniraju, mogu biti jednako ranjivi kao i svi drugi. Nije pojedinačna verzija MMA sama po sebi stvorila od ljudi kao što su Rickson Gracie, Ken Shamrock, Sakuraba ili Matt Hughes, prvake. Njihova kreativnost unutar dozvoljenih pravila i ekstremne razine treninga kojima su se posvetili odgovorni su za to. Svaki je od njih, unutar obrasca onoga čime se bave, doveo sebe do vrhunskog nivoa. To je prava tajna najbolje borilačke vještine… Intenzivni treninzi! Stoga, nemojte zaglaviti trenirajući “ultimativne” borilačke vještine. Zauvijek će te trčati za pretpostavkama. Umjesto toga odaberite vještinu koja stvara pretpostavke u skladu s onim što osobno cijenite ili priželjkujete i zatim to trenirajte onim nivoom predanosti ekvivalentom rezultatu kojeg očekujete da će vam ta vještina pružiti. Ako ste policajac, to će vjerojatno biti značajno drugačije od onoga što bi odabrao sveučilišni profesor.

U slučaju gospodina koji me kontaktirao u potrazi za ultimativnom borilačkom vještinom, mislim kako je prirodno tražiti nečije tuđe mišljenje o tome što je najbolje, ukoliko nemamo dovoljno iskustva za stvaranje vlastitog mišljenja. Ipak, smiješno je vidjeti koliko ljudi koji se bave borilačkim vještinama, a nisu više početnici, nije u stanju napredovati iznad kratkovidnog zaključka kako postoji vještina koja se može nazvati ultimativnom.

Zapamtite, jedina točna pretpostavka u borilačkim vještinama je ta, kako pretpostavke nikada nisu 100% točne.